Besmisao kalvinističkog pogleda na stvaranje i iskonski grijeh

“Jedno u osnovi mitsko objašnjenje porijekla života i ljudskih pogrešnih odluka se tumači na skroz doslovan i radikalan način (kao i Pavlov govor o izabranju i predodređenju), te kao takvo postavlja za temeljan princip teologije.”

Kalvinistički pogled na stvaranje i iskonski grijeh, mada se izvanjski činio logičnim i dosljednim, zapravo nema mnogo dubljeg smisla.

To ide nekako ovako:

Bog sve započinje stvarajući manjkava ljudska bića, s mogućnošću da sagriješe i znajući da će sagriješiti (najblaže rečeno, a možda i s namjernom nakanom da sagriješe). Po stvaranju Bog ih stavlja na test na kojem prvi ljudi padaju.

Njihov grijeh cijeli ljudski rod čini potpuno pasivnim i nesposobnim za odnos s Bogom. Bog pak drži ljude odgovornima za grijehe, mada oni nemaju nikakvu unutarnju slobodu niti mogućnost izbora. Budući da su takvi pasivni i nesposobni, spasit će se samo oni kojima se Bog odluči smilovati, a svi ostali su čim se rode osuđeni na pakao. U spasenju i odnosu Bog čini sve, a čovjek je samo pasivni primatelj milosti ili osuđenik.

Sve to je pokrenulo jednu krvavu historiju. Na posljetku i sam Bog je odredio da grijesi mogu biti oprošteni samo u klanju i krvi. Po tim pravilima, na kraju Bog žrtvuje vlastitog Sina, i to samo za predodređene, a tko je svima ostalima kriv što su se uopće rodili.

Taj krug se na kraju u Kraljevstvu Božjem spašeni više praktički ne bi mogli sagriješiti, što je u potpunosti Božje djelo. Kao da tako nije moglo biti od početka…

To sve naprosto djeluje kao jedna namještena igra, instrumentaliziranost u kojoj su ljudi jedva marionete, a ipak krivi i zaslužuju da idu u pakao. Razlog zašto Bog sve to čini je: na vlastitu slavu. Čak i ako cijelu priču shvatimo kao način da se Bog proslavi u Otkupitelju na vrhuncu povijesti, te (prema nekim teorijama) kroz križ svijet učini boljim mjestom nego što ga je mogao učiniti u stvaranju; kakve li slave u totalnom instrumentaliziranju stvorenja i u tome da Bog sam “vuče sve konce” kao u nekoj predstavi? Napose, takav determinizam i ne daje neki naročiti smisao stvaranju, svijetu i životu (eventualno pruža osjećaj sigurnosti), a u vjeri u Boga bi se trebalo raditi o smislu…

Čak i mnogi iz kalvinistističkog korpusa danas upozoravaju na činjenicu da nam zapravo nije objavljeno zašto je Adam pao (ili pak zašto je pala zmija) i odakle je zapravo zlo došlo u stvoreni svet. Objavljena nam je samo činjenica i način počinjenja prvog grijeha. No Calvin je po pitanju iskonskog grijeha prekoračio vlastiti princip da ne pokušava razumjeti više od onog što je jasno objavljeno, te krenuo u racionaliziranje preko samog Pisma. Potom je Théodor de Bèza dalje razvio takav pogled na iskonski grijeh, te ga postavio skor kao temeljni princip reformirane teologije. Jedno u osnovi mitsko objašnjenje porijekla života i ljudskih pogrešnih odluka se tumači na skroz doslovan i radikalan način (kao i Pavlov govor o izabranju i predodređenju), te kao takvo postavlja za temeljan princip teologije.

Vjerujem da je mnogo smislenije reći da je Bog stvorio svijet i ljude iz ljubavi, slobodnima, za odnos sa sobom, uključujući izbor da sagriješe ili da poslušaju i tako proslavljaju Boga. Za odnos Boga i čovjeka potrebna je sinergija. Božja uloga je tu daleko važnija, ali i dalje je potrebna Božja i ljudska suradnja. Nismo determinirani. Čovjek treba povjerovati Bogu; treba izabrati Boga i dobro. No čovjek to (posebno zbog prisustva grijeha i oslabljene volje) ne može sam bez Božje milosti. Čovjek sam sebe ne može spasiti. Za to mu je potrebna Božja pomoć – Božja “pružena ruka”.

Prema Poslanici Efežanima (1. poglavlje), predodređenje je Božja namjera da oni koji vjeruju u njegova Sina također postanu njegova djeca i da budu na hvalu Njegove Slave, a izabranje je Božja nakana da njegova djeca budu spašena, te sveta i bez mane pred Njim. Kada pak apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (9. poglavlje i dalje) raspravlja o “Božjem suverenom izboru”, on ne govori o Božjoj proizvoljnoj volji u izboru pojedinca ili naroda za spasenje ili “ograničenom pomirenju”, već govori u kontekstu odnosa Židova i pogana. On pokušava protivnicima objasniti da isto kao što je Bog među svim ostalim narodima izabrao Abrahama, Izaka i Jakova, tako Bog u današnje dane, po Isusu, ima pravo izabrati svoju djecu iz bilo kojeg drugog naroda, odnosno iz svih naroda. Točka. Više od toga ne moramo razumjeti…

Ovome najbolje odgovara usporedba koju sam jednom čuo: s jedne strane vrata Bog kaže – “uđite, svi možete ući!”, a s druge strane vrata kaže – bio si izabran. U svakom slučaju, stvaranje, pitanje iskonskog pada, kao i izabranja i predodređenja treba u velikoj mjeri prihvatiti kao mističnu realnost.

.

Jasmin Koso, ožujak 2018.

.

Vidi i https://kukolja.com/2017/11/17/predestined-in-christ-and-because-of-christ/

Oglasi